Prva žena serijski ubica u Srbiji: Baba Anujka

Najpoznatiji serijski ubica sa prostora nekadašnje Jugoslavije je žena koja je početkom 20. vijeka u južnom Banatu postala poznata zbog toga što je posjedovala tajne recepture za brzu i sigurnu smrt.

Anujka di Pištonja (1837 - datum smrti nije poznat) bila je najveća banatska vračara trovačica. Nju je iz potpunog zaborava otrgao prof. dr Šimon A. Đarmati, koji je 2007. objavio knjigu "Baba Anujka - vračara iz Vladimirovca".

Baba Anujka je porijeklom Rumunka, a živjela je u Vladimirovcu, selu između Vršca i Beograda, kao kćerka bogatog paora. Vladimirovac je početkom 20. vijeka nosio naziv Petrovo selo. Anujka je, po želji svog oca, bila vrlo obrazovana žena za to vrijeme.

Priča o Baba Anujki počinje s jednom biljkom u narodu poznatom kao đavolja trava.

Ova biljka se, ne bez razloga, naziva demonskom biljkom. Njome su mazali vrhove strijela u bojevima, a poznata je i pod imenom Tatula.

O tome koliko je baba Anujka bila vješta trovačica govori i činjenica da je o njoj napisana i knjiga u kojoj je opisana kao jedna od najpoznatijih trovačica na svijetu.

Govorila je da je kao mala bila teško bolesna, zapadala je u čudna stanja zbog kojih su mnogi dolazili da je posmatraju.

Često su joj govorili da će kad poraste biti vračara.

Naravno, to se i obistinilo.

Kasnije su je svi znali kao vračaru. Njeni saradnici bi išli po banatskim selima i tražili mjesta gdje vlada nesloga i bolest i preporučivali babu čija đavolja voda može riješiti sve probleme.

Zbog te vode, po priznanju mnogih, ljudi su umirali u najvećim mukama.

U knjizi posvećenoj jedinoj ženi serijskom ubici sa jugoslovenskih prostora, Šimona A. Đarmatija piše:

"Tražila je od svojih klijenata da joj donesu jednu crnu i jednu bijelu kokošku, torbu pepela, trica, bosiljka i tamjana. U misterioznoj tišini svoje mračne sobice i u dimu tamjana, ona je razbacivala oko sebe pepeo i trice, šaputala neke tajanstvene riječi. Na kraju je spremila jednu bocu napunjenu čistom vodom. Najzad bi uzimala jedno zvonce i tri puta bi zazvonila. To je bilo 'sporazumevanje sa đavolom'."

Ona je navodno rješavala brojne bračne, imovinske probleme, uz silu nečastivog, a imala je mnogo saradnika, i to najčešće među rođacima žrtava.

Baba Anunka je mogla tačno da pedvidi dan kada će umrijeti onaj kome je njena voda namijenjena.

O njenoj vještini trovanja govori i to da je mjeru otrova dozirala uvijek tačno prema tjelesnoj težini onoga kome je otrov namijenjen. Kaže se da kada bi neko došao po rješenje kod nje, prvo što bi pitala bilo je: koliko je težak taj problem (misleći na osobu).

Svoju đavolju vodicu naplaćivala je od dvije do pet hiljada dinara, a misteriozne smrti ostajale su misterija jer su rođaci, koji su sami naručivali smrti svojih bližnji, uglavnom odbijali istrage i obdukcije.

Anujka je uhapšena 1928. godine, a sve je pokrenuto smrću jednog imućnog udovca.

Suđenje baba Anujke izazvalo je mnogo pažnje i interesovanja.

Izbjegavala je da odgovara na nezgodna pitanja, pokazivala je visprenost, vadila se na teško djetinjstvo.

Za saučesništvo u ubistvima osuđena je na 13 godina. Iz zatvora su je oslobodili njemački vojnici. Vratila se u svoje selo, gdje je i umrla u 104. godini.

Ali i nakon njenog nestanka, svaka sumnjiva smrt vezala se za nju, i njenu mješavinu tatule, žive i arsenika, kojom je usmrtila desetine, piše opanak.rs.